Nekako nam svima taj bicikl obilježi neke ključne trenutke u životu. Onaj kad postaješ "veliki" u trenu skidanja pomoćnih kotača ili pak onaj puno kasniji, kada shvatiš da si prestar za pedaliranje i ta dva kotača. Prvi pamtiš zauvijek, a drugog se svakim danom sve više pribojavaš...
No, postoji i ovaj trenutni, barem za mene, koji je usko vezan za ono što nazivaju kriza srednjih godina. Tijelo svakim danom sve više podsjeća da mu postoji rok trajanja, sve škljoca i škripi, a život je postao jako "ozbiljan" - djeca, krediti i obveze ove i one uzimaju danak u vremenu i novcu, pa je na kraju dana jedino moguće pasti na kauč ispred TV-a i (ne) gledati.
Prošlo je vrijeme da se učini nešto veliko, nešto pamtljivo i grandiozno... Nešto hrabro...
Ili možda nije?
Kad se pogledam u ogledalo, par minuta prije nego što ću kroz vrata van, shvaćam da vjerojatno ne može puno hrabrije od oblačenja pripijene biciklističke odjeće na sredovječno neutrenirano tijelo. Tanke i grbave noge, pripijene tajice koje više otkrivaju nego skrivaju, dres za koji bi proizvođač trebao dobiti posebnu nagradu jer se nije rasparao pokušavajući zadržati pivsku škembu na mjestu, ‘’man-boobs’’ svaka na svoju stranu... I ispod gljivolike kacige i nepotrebnih aero naočala, ipak se zadovoljno smješkam... Bicikl me u garaži čeka... Nije bitno koliko kilometara, sam ili u društvu, u poznato ili nepoznato. Kako bi rekao slavni Eddy Merckx: "Samo vozi".
Kada sam netom prije četrdesete sjeo nanovo na bicikl, odvezao sam nekih 10-ak kilometara i nisam bio siguran hoću li se moći vratiti kući zbog bolova u nogama, rukama, guzici. Sada, 3 godine nakon, pripremam se za Paris-Brest-Paris, jedan od najpoznatijih organiziranih biciklističkih događaja na svijetu. Malo preko 1.200 km u vremenskom limitu od 90 sati, po mogućnosti i manje. Zašto? Zato što mogu :-)
Za kvalifikaciju, i pripremu općenito, treba odvesti tzv. "seriju" - 200, 300, 400 i 600 km negdje tamo do kraja lipnja. Treba uštimati svaki vijak na biciklu, odabrati svaku sitnicu od opreme, svaki treći dan iznova planirati strategiju vožnje, planirati eventualne bolove i probleme, prehranu, spavanje... Treba i skinuti nešto kilograma oko struka, ako ništa drugo, da mi dres bolje stoji. Možda. Puno je faktora za uzeti u obzir kako bi cijeli pothvat bio što nezaboravniji, što dojmljiviji.
Bit će teško, naravno, ali daleko od nemogućeg, kako za mene, tako i za 20-ak drugih biciklista iz Hrvatske i oko 8.000 ostalih sudionika iz preko 80 zemalja svijeta.
Prosječna dob na zadnjem PBP-u bila je 50 godine. Ja sa svoje 43 godine spadam u mlađu ekipu. To je svakako bonus, ali i dokaz da je apsolutno moguće...
Do sljedećeg PBP2023 zapisa, dijelite cestu.
hr
en