Paris – Brest – Paris za kraj.

Oj kišo!

Ne volim kišu... Otkad sam bio klinac, nisam volio kišobran, čak sam znao i markirati sa školskih satova kako ne bih po kiši morao ići do škole.

I baš k'o za vraga, brevet od 300km koji mi je trebao za PBP kvalifikaciju, trebao je biti kišni, pa sam te Restrap torbe rastegnuo koliko god je išlo, kako bih ubacio i kišne hlače, i jaknu, i rukavice, pa i nepromočive čarape. Dodatno tome bilo je i prohladno, pa je tu trebao biti i set rezervne odjeće za "suho". Sve je bilo spremno za planirano mokrih sat-dva u tih otprilike 18 sati vožnje. Sat-dva... a ne 8 j….. sati.

Kisnuli smo propisno, čak i ta kabanica, nabavljena u poznatom lancu sportske opreme, koje je trebala biti dovoljna za spomenutih sat-dva, potpuno je promočila i postala beskorisna. Hladnoća se isto zavukla u kosti, valovit teren je znojenjem još dodao ulja na vatru... ili vode na vodu, kako god...

Jedino što je radilo kontru tim vremenskim uvjetima bila je atmosfera i ekipa. Ona ekipa koju ljudi pod kišobranima i iz auta čudno gledaju, jer se smijemo i glupiramo na biciklima dok neki bradonja skuplja po muško i žensko od svake životinje i križa se lijevom i desnom.

Uz tu ekipu, prolazili su kilometri, prolazile kontrolne točke, prolazile pauze, radijatori i peći na drva u nekim "Okrepčevalnicama" kroz Sloveniju, sve dok se nisam našao na 50-ak km do cilja. To sam shvatio da nije kiša ni toliko loša. Pomiče granice još dalje i još sam malo više svjestan kako su dosadašnje granice uma i tijela rastezljive.

Paris- Brest – Paris za kraj :-)