Čudna je biljka taj Paris-Brest-Paris... Uz veliku distancu, a i visinsku razliku, nudi i pregršt potencijalnih vremenskih (ne)prilika na koje valja biti spreman.
Ustvari, kad se malo pogledaju povijesni podaci, SVE će se dogoditi u ta 4 dana. Kasno je ljeto i dnevni maksimalac uredno dostiže 30-ak stupnjeva. Noćna smjena kroz Bretanju donosi neugodno niske temperature koje se spuštaju i do 4-5 stupnjeva. Barem jedan kišni dan je gotovo zagarantiran, a i vjetrovi su uobičajeni. Još da udare švabe i padne pokoja sjekira i eto apokaliptičnog kijameta.
Trening za gore spomenute uvjete više je psihički nego fizički. Jednom kad se odveze 400 i 600km sa koliko toliko zanimljivom elevacijom, sve ostalo postaje borba samog sa sobom. Tijelo objašnjava glavi da je dosta, da ne može više, da "dokle više majmune jedan"... I nakon nekog vremena jednostavno odustane. Sa objašnjavanjem, naravno, nastavlja vrtiti koliko ima glikogena u mišićima. Ili dok glava ne odustane i pogasi sve sustave osim onih za preživljavanje.
200 kvalifikacijskih kilometara odvezao sam u Požegi sredinom veljače. Čuveno Antivalentinovo. Temperatura se spuštala i do -6 stupnjeva na nekim dionicama, pripremajući tijelo na hladne i neugodne uvjete uvjete u Francuskoj. Prsti na nogama su bili zaleđeni toliko da sam se oprezno izuvao da ih ne poskidam nehotice sa stopala. Prsti na rukama su na mahove bili drveni, ovisno koliko sam čvrsto držao volan i koliko je bilo vjetra. Škola za PBP službeno je započela i zadovoljno mogu reći da sam prošao taj prvi kolegij. Bilo je čupavo, ali prošao sam. Hladnoću i vjetar s gornjeg popisa mogu prekrižiti. Glava spremna, tijelo će biti uz još nešto opreme, prvenstveno neke vjetrootporne rukavice i možda šuškavac/kabanicu... Razmislit ću...
Slijedeći ispit u brevetaškom indeksu je kišni. 100%.
Do sljedećeg zapisa, dijelite cestu.
hr
en