Nije baš nešto prelijepa. Nije ni u dobrom stanju. Mislim da čak i služi kao neka barijera da stolice slučajno ne skliznu na travnjak ili da stolica malo teže dođe do nečije glave tokom utakmica HNL-a.
Nije čak ni prva u Hrvatskoj. Niti je čak prva koja je prethodila nekom nogometnom veleizdanju. Sokolaši su ipak prvi morali ustupiti svoje trkalište jednom klubu iz Maksimira.
No, ono što svakako je, a to je da je jedina. Jedina u Hrvatskoj i jedina nama biciklistima. Šanse da dobijemo novu su nikakve. Ovo nije sport koji je zanimljiv javnosti, a Hrvati ionako vole beton u drugim oblicima. Ovo nije država gdje javnost zna što je pista za bicikle. Birači ne okidaju na to. Unutar političko-pragmatičnog cirkusa lokalnih (ili državnih) vlasti to je realnost. Voljeli to ili ne.
U ponedjeljak će Škola biciklizma Zagreb ispisati prvi redak osmrtnice ovoj pisti. Nije da je nismo očekivali. Kako bi rekli oni (jedini) koji će naslijediti novi stadion – nismo ni bili u šansi.
Pokušajte doći ostaviti i svoj osobni trag na betonu ove umiruće starice. Vjerojatno joj je i bilo vrijeme. Sarkastično, smrću te starice možda i ona nekako dospije u javnost. Da dobije bar tih par minuta slave.
A možda primjete i bicikliste s pravom glasa.
Do idućih izbora.
Zvonko Čubrić
hr
en